Kako reducirati vlažnu trulež korijena i korijenovog vrata (Phytophthora cactorum) na jabukama i kruškama ?

Zaraza na korijenovom vratu (P.Cactorum)

Nažalost, ovih dana sam svjedok jake pojave sušenja mladih i starih stabala krušaka i jabuka od posljedica vlažne truleži korijenovog vrata i vlažne truleži korijena. Ovo je i direktna posljedica prošlogodišnje vlažne godine, koja je pogodovala širenju ove opasne bolesti. Sada na ovom mjestu ne želim ulaziti u povijest,biologiju i simptome ove bolesti, već prije svega predložiti niz praktičnih mjera kako bi u buduće čim bolje prevenirali širenje ove bolesti na ostale ne zaražene sadnice. U pisanju ovog teksta koristio sam se i materijalima poznatog fitopatologa  V.K. Gupte. Budući je gljivica uzročnik ovih bolesti u manjem ili većoj mjeri biološki prisutna u tlu, koje je samo po sebi kompleksan sistem, vrlo je teško , gotovo nemoguće djelovati u smislu njenog iskorjenjivanja iz tla, ali u praksi se koristi kombinacija agrotehničkih , bioloških i kemijskih mjera. Još davne 1938 god ( Stevens ) , je kao mjeru za smanjenje zaraza korijenovog vrata  predložio pomo-tehničku mjeru, gdje bi se mjesto cijepljenja između podloge i plemke podiglo minimalno 30 cm od razine tla. Smith (1950), preporuča kao obaveznu mjeru prije sadnje plantaža provođenje agomelioracijskih zahvata ( drenaža) odvodnje suvišnih površinskih voda, kako bi se tlo čim bolje prozračilo. Svakako je od izuzetnog značaja uopće izbjeći sadnje nasada na teškim i slabo aeriranim tlima, a ako to već i radimo potrebno je popraviti takva tla unošenjem većih količina organske tvari i postavljanjem drenaže. McIntosh (1975), je predlagao sadnju jabuka na humke, kako bi se umanjila mogućnost zaraza. Svakako je u praksi potrebno izbjegavati svaki vid ozlijede podloge u razini tla i potrebno je tlo održavati čistim od korova. Postojali su i prijedlozi da se oko  spojnog mjesta  između podloge i plemke a koje je posađeno u razinu tla odstrani zemlja, kako bi se spriječio direktni kontakt sa gljivicom.

Stabla krušaka počinju se sušiti uslijed
 zaraze sa P. Cactorum

 Tla sa visokim razinama podzemnih voda i loše drenirana tla nikako ne bi smjela doći u razmatranje za voćarsku proizvodnju. Rasadničari su obavezni provoditi sve fitosanitarne mjere, kako bi kontrolirali ovu bolest u rasadnicima te redovno mijenjati tlo za uzgoj sadnica, po mogućnosti uvijek  koristiti djevičanska tla. Budući je za oslobađanje pokretnih zoospora iz sporangija ključna voda u tlu svaka mogućnost upravljanja razinom vode u tlu daje dobru priliku za kontrolu ove bolesti. Plodovi nakon berbe su veći izvor potencijalne zaraze i trebaju biti uklonjeni. Prema profesoru Gupti najosjetljivija faza za ostvarenje zaraze je fenofaza bubrenja pupova i tada treba izbjegavati svako fizičko oštečenje stabla. Schwinn (1965) je predložio upotrebu biljaka iz porodice kupusnjača ( Brasica) kao zelenog malča, jer su spojevi koje oslobađaju biljke iz ove porodice visoko toksični na gljivicu. Korištenje kemijskih preparata zalijevanjem debla ili premazivanjem rana se također koristi. Ukoliko se bolest primijeti u ranijoj fazi, moguće je očistiti zaraženi dio u razini tla i premazati ga fungicidima na bazi bakra, ili natrijevim cink-kloridom. Harris ( 1991) sastavlja listu fungicida koji mogu pozitivno dijelovati na smanjenje šteta od ove bolesti pa tako navodi : diflotan, dexon,maneb, kaptan, diklon, tiram,ferbam,acilalanin, etil, fosfonati, metalaksil i fosetil-Al. Rana i Gupta ( 1984), navode da Ridomil, Aliette i Euparen M, osim što inhibiraju proizvodnju sporangija i oospora mogu inaktivirati micelij u tlu, osim toga navode i da su mankozeb, zineb i antrakol u potpunosti uništili zoospore i umanjili održivost sporangija i oospora. Čini se da metalaksil i Al-fosetil pokazuju odlično preventivno djelovanje ali imaju i sposobnost liječenja, ako se primjene u početnim fazama razvoja vlažne truleži na korijenovom vratu. Ovdje se i upozorava da bi prekomjerna upotreba metalaksila u tlu može dovesti do razvoja otpornih sojeva gljivice. Harris ( 1987) je uspio na sorti Cox izliječiti lezije na korijenovom vratu upotrebom fosetil-Al. Budući da upotreba kemikalija uvijek za poslijedicu nosi i negativne efekte, sve više se radi na iznalaženju biološlih riješenja. Tako je Utkhede (1984) izolirao bakteriju Enterobacter aerogenes iz tla na voćnjaku u Kanadi, koja može inhibirati razvoj micelija a na nju nema negativnih efekata od strane Al-fosetila ili metalaksila, mankozeba ili herbicida. Gupta i Garg (1990) su otkrili i da Bacillus subtilis i E. aeragens u kombinaciji sa metalaksilom smanjuju rast P.eaetarum.
Uzgoj voćaka na otpornim podlogama bilo bi najoptimalnije i najjeftinije riješenje, ali istraživanja u ovom smijeru pokazuju nekonzistentne rezultate, jer se neke podloge u određenim agro-eko uvjetima pokazuju kao otporne a u drugima neotporne. Generalno su sjemenjaci otporniji od slabo bujnih podloga ali još iz selekcije nije izašla apsolutno otporna podloga.